< | lipanj, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Methamorphozzina piskaranja, bez početka i bez kraja, bez glave i repa.
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Ljudska glupost je neograničena
glupa, stupidna, totalno, beznadno,
nevjerojatno idiotska.
Ljudska glupost je čisti idiotizam, kretenizam,
čovječizam, ljudizam.
Ljudska glupost je ono što nas čini glupima.
Tj. glupost je ono što nas čini ljudima.
Razlika između emocionalne i fizičke boli je to što od fizičke boli lako možete umrijeti iako to ne želite, a od emocionalne bi htjeli umrijeti ali ne možete.
Fizičku bol često prati i pojava krvi kao jedan od dokaza za prisutnost boli, dok za emocionalnu bol nema dokaza, ona je prividna, ali neumoljiva i uništava sve.
Ovim zaključujem: radije bi da mi netko slomi sve kosti u tijelu nego srce.
Hvala.
Ti. Ja.
Prepuni sumnji, pitanja, žaljenja.
Zakopani u vlastite tihe misli, osjećaje, strahove.
Tako daleko a tako blizu.
Razdvojeni a opet zajedno.
Zajedno u mislima, u srcu, u snovima.
U nekom boljem sutra...
(nastalo iz trenutnih osjećaja)
Pokažem li ti svoje srce
otkrijem li ti svoju dušu
hoćeš li ostati
Ili nestati
U zadnjim drhtajima ispucale zore...
Pružim li ti svoje srce
dam li ti svoju dušu
hoćeš li me voljeti
Ili me napustiti
S posljednjim zrakama
umornog Sunca...
...praznina osjećaja u dubini mračnih ponora razuma
izgubljenost pogleda u ispraznim daljinama plavog neba
golotinja duše u nemirnim snovima usamljenih sati
prokletstvo patnje u čekanju nečeg što ne dolazi
snaga u danima kad je odustajanje privlačno
izgradnja svog bića u godinama kad je borba jedina opcija...
Ne mogu vratiti vrijeme
da te ukradem nebu
i oduzmem te suncu.
Ne mogu vratiti sat unatrag
da te jače zagrlim
i nježnije poljubim.
Ne mogu vječno žaliti
za tobom i za onim osjećajem.
Ne mogu vječno tražiti
kad ništa nije ostalo za pronaći.
Ne mogu vječno željeti
kad se nemam čemu nadati.
Ne mogu vječno voljeti
ali mogu se uvijek sjećati.
Razmišljam o daljini
Između nas
Velikoj poput beskraja
O sudbini koja nas dijeli
O ljubavi koja nas spaja
Razmišljam o nebu
Iznad nas
Velikom poput beskraja
O oblaku ispod kojeg dišeš ti
O oblaku ispod kojeg dišem ja
Razmišljam o ljubavi
Jedinoj sponi koja nas veže
Tako krhkoj
A tako snažnoj
Razmišljam o tebi
Jer te tražim...
A ne nalazim
Srest ćemo se noćas
U brazdama naših snova
Na stazama zelenih polja
Na planinama bijelih vrhova
Srest ćemo se noćas
Gledat ćemo zatvorenim kapcima
Govoriti nepomičnim usnama
Sanjati zaljubljenim srcima
Srest ćemo se noćas
U snovima
Bili smo latica cvijeta
Samo dio komadića ovog svijeta
Bili smo sitan kamen
U požaru samo mali plamen
Bili smo posljednji galebov krik
U pijesku iscrtan lik
Bili smo pjenušavi plavi val
Kojeg bure razbiju uvijek o isti žal
Bili smo kap kiše
Jedna suza i ništa više.
* UTOPIJA je nešto idealno zamišljeno a nemoguće za ostvariti.
Želim da me otpušu vjetrovi
Da me utope plime
Želim da me spale munje
Da me progutaju potresi.
Oplakivat će me more i oblaci
Za mnom će zavijati bura
Maestral će šaptati moje ime
A jugo će se zauvijek smiriti.
I rodit ću se ponovno
U bijesu uragana
I nikad više neću otići.